26/10/2026
DANAS JE ZA MENE POSEBAN DAN.
Ne zato što želim bilo čiju osvetu.
Ne zato što želim da sada neko drugi bude progonjen, skrajnut ili kažnjavan.
Već zato što želim da verujem da je Srbija od danas konačno zemlja u kojoj više neće biti PODOBNIH I NEPODOBNIH.
Godinama smo radili pod pritiscima, preprekama, bojkotom, nejednakim aršinima, ignorisanjem, inspekcijama, problemima sa vodom i ćutanjem onih koji su morali da reaguju.
Zbog slobodne reči često smo plaćali cenu.
Ali jedno NISMO uradili.
NISMO SE PREDALI.
NISMO SPUSTILI GLAVU.
NISMO PRODALI OBRAZ.
Sa 14 godina otišao sam od porodice da se školujem.
Od 21. godine radio sam, nosio odgovornost i obavljao dužnosti na kojima nije bilo mesta za izgovore.
Prošao sam kroz mnogo toga što je ova zemlja prolazila.
I zato me je najviše bolelo da gledam Srbiju u kojoj su znanje, iskustvo, odgovornost i rad često bili manje važni od podobnosti, poslušnosti i veze.
Takvu Srbiju nikada nisam prihvatio.
Zato je „Rođak sa sela“ bio i ostao mesto otvorenih vrata.
Sa čistim obrazom i velikim srcem ugostili smo posmatrače CRTE.
Ugostili smo različite zborove.
Ugostili smo naše mlade STUDENTE u novembru 2025. godine, a i tokom 2026.
Nismo želeli da budemo deo objekata u kojima se prave paralelni spiskovi, stranački punktovi i mesta za pritisak na ljude.
Nismo želeli batinaše.
Nismo želeli ucene.
Nismo želeli politiku koja od čoveka traži poslušnost da bi mogao normalno da radi i živi.
Hteli smo samo jedno:
DA BUDEMO SLOBODNI LJUDI U SLOBODNOJ ZEMLJI.
I zbog toga smo plaćali cenu.
Bojkotovali su nas.
Ignorisali.
Zaobilazili.
Pokušavali da nas uspore.
Slali kontrole.
Zavrtali vodu.
Ćutali kada je trebalo da reaguju.
ALI NISU USPELI DA NAM ZAVRNU VOLJU.
Kad su zatvarali vrata — pravili smo druga.
Kad su postavljali prepreke — prelazili smo ih.
Kad su čekali da odustanemo — radili smo još više.
I zato danas mogu svakoga da pogledam u oči.
ČIST OBRAZ.
MIRNA SAVEST.
VELIKO SRCE.
Ne tražim danas osvetu.
Ne tražim da oni koji su juče bili privilegovani sada budu progonjeni.
Tražim samo da ovo bude kraj Srbije u kojoj jedna partijska knjižica vredi više od znanja, rada i poštenja.
Da se više niko ne pita:
„Čiji si?“
Nego:
„Šta znaš?“
„Kako radiš?“
„Šta si napravio?“
„Šta ostavljaš iza sebe?“
Ako je Srbija danas zaista krenula putem slobode, onda se to neće dokazati velikim rečima.
Dokazaće se onda kada:
čovek može slobodno da govori, a da ne strahuje za posao;
privrednik može da radi, a da ne mora da bude politički podoban;
institucije jednako tretiraju sve;
mladi ne moraju da odlaze iz zemlje zato što ovde nemaju šansu bez veze;
znanje i iskustvo ponovo vrede više od poslušnosti.
Takvu Srbiju želim.
Takvoj Srbiji sam spreman da dam još mnogo rada, energije i srca.
A onima koji su mislili da će nas bojkotom, pritiscima, ćutanjem i preprekama ugasiti — samo jedno:
NISTE NAS UGASILI.
SAMO STE NAM DALI JOŠ JEDAN RAZLOG DA SVETLIMO JAČE.
I danas, posle svega, stojim još uspravnije.
Bez spuštene glave.
Bez straha.
Bez duga prema bilo kome.
Samo sa svojim imenom, svojim radom i svojim obrazom.
I to mi je dovoljno.
ZA SLOBODNU SRBIJU.
ZA SRBIJU BEZ PODOBNIH I NEPODOBNIH.
ZA SRBIJU U KOJOJ SE ČOVEK CENI PO ONOME ŠTO ZNA, RADI I OSTAVLJA IZA SEBE.