15/05/2024
"Planina je za mene oličavala ideju potpune slobode. Tamo sam naučio da se krećem, u početku trapavo, a zatim vrlo prirodno, onako kako druga djeca nauče da plivaju zato što su ih odrasli bacili u vodu: sa 8 ili 9 godina počeo sam da pješačim po lednicima i verem se po stijenama i ubrzo sam se mnogo prijatnije osjećao na planinskim stazama nego na ulicama svoga grada. Deset mjeseci u godini osjećao sam se sputano u lijepoj odjeći i sistemu u kome sam morao da se povinujem autoritetima i pravilima; u planini sam sve to odbacivao i oslobađao svoju pravu prirodu. To je bila sloboda drugačija od one koju ima neko ko može da putuje i upoznaje druge ljude; ili provodi noći pijući, pjevajući i udvarajući se ženama ili pronađe drugove sa kojima će se upustiti u velike poduhvate. Cijenim sve te slobode do te mjere da sam smatrao da sa dvadeset godina sve treba podrobno istražiti ali sa trideset sam maltene zaboravio kako je biti sam u šumi, zaroniti u potok ili trčati po rubu grebena iza koga nema ničeg osim neba. Ja sam sve to nekad radio i to su bile najljepše uspomene. Gradski mladić, kakav sam u međuvremenu postao, djelovao mi je kao potpuna suprotnost tom divljem dječaku i tako se u meni rodila želja da ga potražim. To nije toliko bila želja da otputujem, koliko da se vratim: nisam toliko želio da otkrijem nepoznatu stranu sebe koliko da pronađem onu staru i duboku, koju sam, čini mi se, izgubio."
Paolo Konjeti "Divlji dječak"
