15/12/2025
Prije nešto više od dvjesto godina, rat, kuga i glad došli su jedno za drugim i opustošili su Makarsku i njezino primorje. Tu agoniju rijetki su preživjeli, a njihova sjećanja i danas nalazimo u starim spisima. Podaci govore da su žrtve pobune protiv Francuza bile male naspram žrtava kuge, a opet i one su bile male u odnosu na žrtve gladi koja je potom zavladala. Nijedan rat, ni prije ni poslije, nije odnio toliko žrtava kao kuga i glad. Mrtvih je bilo toliko da ih nije imao tko pokapati. Muškarci, žene, djeca, starci, svi su pokapani u masovne grobnice.
Godine 1815. samo grad Makarska je brojao 1.575 stanovnika, a od kuge je tada umrlo 555 osoba.
Pretpostavlja se da se pod liticama Sv. Petra kriju masovne grobnice žrtava koje je poharala kuga.
1812. godine jaka epidemija kuge harala je u Aziji, Africi, pa je prešla i na Europu. Turske trupe iz Carigrada prenijele su je u Bosnu, gdje je do 1816. pomrlo oko 105.000 ljudi. Iz Bosne je ova epidemija prenesena u Makarsku, gdje je izbila 16. svibnja 1815. Grad je odmah izoliran, ulazak u Makarsku kopnom i morem zabranjen je. Prekinuto je ribarenje. Nakon paničnog straha od bolesti, strah od gladi ubrzo je postao još veći. 17. svibnja umrla su četvorica u gradu, a sutradan šestoro. Bilo je dana u kojima je umiralo po 26-27 osoba. Nestajale su čitave obitelji. Svi poslovi i sva trgovina bili su obustavljeni.
Grad je razdijeljen na više dijelova, a za svaki dio određen je poseban nadzornik, koji je obilazio kuće i odvajao zdrave od bolesnih, šaljući sumnjive u ograđena polja.
Svako skupljanje ljudi, bilo je zabranjeno, a iz svake kuće samo jedna osoba mogla je izlaziti vani i to u određeno vrijeme radi opskrbe. Oružani brod u luci sprečavao je odlazak brodova iz luke. Za smještaj sumnjivih, tj. onih koji su u obitelji već imali slučaj oboljenja od kuge, određeni su Osejava i Sv. Petar. U ova polja za sumnjive nije se smjelo iz kuće ništa donijeti.
Sv.Petar i Osejava još nisu bili pošumljeni, te je na golim hridinama tim jadnicima sklepano nekoliko baraka i postavljeno nekoliko bačava bez dna, da im posluži za zaklon od vjetra i kiše, ali i to je bilo nedovoljno za sve koji su tamo pristizali.
Nije bilo drva za barake, a ni drvodjelaca, jer ih je smrt pokosila. I oni drvodjelci, koji su za visoke plaće došli iz Splita, pomrli su jedan za drugim, a samo je jedan preživio. Napuštene kuće osiguravaju se zatvaranjem vrata, i na njih se stavlja obilježje – crveni križ. Iz dana u dan sve više je bilo tih crvenih križeva na zatvorenim kućama. Pomrli su i grobari, pa su iz splitskog zatvora dovedeni zatvorenici za teška kaznena djela da obavijaju posao grobara.
Bolest se širila i sve više je rastao broj sumnjivih, pa Sv. Petar i Osejava nisu bili dostatni da sve prime. Glavni zapovjednik sanitetskog kordona u Dalmaciji, pukovnik Widmayer, po izbijanju kuge preselio je u Brela, gdje su pristajali svi brodovi koji su iz Splita donosili hranu i ostalo. Iz Brela je taj pukovnik barkom s četiri veslača dnevno dijelio hranu izoliranim osobama na Sv.Petru i Osejavi.
Dok su jednu majku, koja je umirala, iznosili iz kuće, brojna su djeca trčala za nosilima. Jedno od njih, dvogodišnja djevojčica, nije mogla slijediti stariju braću i sestre pa, zaostavši tako čitav dan i noć, plakala je na stijenama pod vedrim nebom. U strahu od zaraze nitko se nije usudio približiti djetetu. Netko je čak ponudio novčanu nagradu grobaru da ubije to dijete, kako bi ih oslobodio pogibelji zaraze. Tu je naišla jedna hrabra djevojka i to malo siroče Katu Dorbak, uzela k sebi. Ova heroina od nedavno u Makarskoj ima ulicu. Riječ je o Antici Nikolić, hrabroj ženi koja je spasila djevojčicu od sigurne smrti i čak ju posvojila. Kata Dvorak bila je dijete koje danima luta po Osejavi u potrazi za majkom, a Antica ju uzima k sebi uz veliki rizik od zaraze. Štoviše, uzima je pred krvnikom plaćenim od grupe građana za ubojstvo nesretne djevojčice. Po završetku kuge, Nikolić s djevojčicom odlazi u Splitu.
U slanju pomoći Makarskoj naročito su se istakli Trogirani i Splićani, a pomoć je stizala i iz Trsta i Venecije. Na prijedlog glavne sanitarne komisije dalmatinska je vlada odlučila da se svi preostali stanovnici grada prebace u 5 milja udaljenu Bašku Vodu, u kojoj nije bilo zaraženih. Od 10.kolovoza kuga se više nije pojavljivala pa su vlasti 16. Kolovoza odredile opću karantenu od 40 dana. U gradu je ostalo svega 55 osoba koje su preboljele kugu i 70 vojnika, dok su svi ostali Makarani održavali karantenu u Baškoj Vodi. Istovremeno je specijalna ekipa, tzv. bastazi, poslana iz Venecije, očistila i prokadila cijeli grad. Seoske kuće, koje se nisu mogle odmah očistiti, spaljene su, tako da je u Tučepima od 113 kuća spaljeno njih 90.
📷Pretpostavlja se da se pod liticama Sv. Petra kriju masovne grobnice žrtava koje je poharala kuga
