22/09/2026
U par slika ne stane sve što je ova godina ostavila iza sebe. Ne stane težina,napor i žuljevi na rukama koji su njegova leđa podnesla. Ne stane ni vrijeme koje je prošlo a trajalo je i trajalo..365/365! Ne stanu ni osjećaji veselja, sreće, uzbuđenja ali i ljutnje, nervoze, nemoći koji su se mjenjali. Ne stanu ni sve slike procesa micanja, kopanja, štemanja, bušenja, slaganja,rasčišćavanja i još mnogo procesa koji su se dešavali. Ne stanu ni sve svađe, prepirke, nervoze, nepričanja, pričanja, slaganja, ne slaganja, mirenja, ljutnje, veselja, šutnje, tuge, plača, smijanja,zagrljaja, tješenja..bilo je svega i još traje. Ali mi smo tu ,za nas, za naše dvije ribice koje su s nestpljenjem svaki put čekale kad ćemo ići na naše Brezice. Kraj se nazire i nestrpljenje je veliko. Kuća koja nije samo kuća, kuća koja nije samo beton i kamen. To je djedovina u kojoj se još uvijek osjeća prošlost kroz priče babe Ane. To je uspomena na djetinjstvo i na trenutke koji su u njoj proživljeni i koji su ostali zarobljeni u njezinim zidovima. Ovdje je samo malo detalja i ne može se naravno opisati niti slikama niti riječima!
Koje ćemo mi uspomene još stvoriti a da toga nismo niti svjesni. ❤️ ❤️
