13/06/2024
Ima tih nekih uzvišenih mesta sa kojih se kao na dlanu vide svi vekovi koji su bili i oni koji tek dolaze, stvari koje su bile i one koje će tek biti, gde visina podiže čoveka mimo čemernih zemaljskih ograničenja i vraća na onu staru Njegoševu:
,,Ako istok sunce sv’jetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne, ako zemlja priviđenje nije, duša ljudska jeste besamrtna, mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta.”
To je mesto katarze, ritualnog zalečenja duše, mesto gde se čovek dodiruje sa prirodom i sa njom postaje jedno i nedeljivo, učeći ono što je davno zaboravljeno, a bilo je poznato našim očevima. To je duhovnost u njenom istinskom smislu, duhovnost koja krepi i telo i um, ali i san. Čvrsto se uzdižući sa padina Koma, gledajući koliko pogled dopire u daljinu, čovek se istovremeno oseća gordo i nedodirljivo, ali i malo, prolazno i beznačajno naspram drevnosti, monumentalnosti i sile ovog divljeg brata Durmitora. Gde počinje život, tamo je i kraj sveta, u Medjukomlju, ispod dva Koma.
Kom je nesumnjivo čista dijalektika: ima nečeg nesalomivo tvrdog kučkog u njemu isto koliko i večno ponosnog vasojevićevskog. U toj zemlji i danas živi duh njenih plemena. Dižući se u nebesa kao sedmo brdo Stare Crne Gore, Komovi nisu samo pastoralna idila puna divljeg cveća, slobodnih životinja, beskrajnih polja i tvrdog krša, čudesne vegetacije i nezaboravnih zalazaka sunca, oni su i etička lekcija o nama samima, o našoj kulturi i filozofiji življenja.
Posle posete mogu iskreno da tvrdim da ono lepote što Bog nije potrošio na žene kad je svet stvarao, to je na Komove otišlo.
Mečku nisam skembao, ali biće prilike.
Fotografije Bojan Dragićević Boćo
Preuzeto sa facebook profila-Бојан Драгићевић